Ustajem usred noći da idem do WC-a. Polusvjesna, vučem se kroz hodnik, i onda — vrata zaključana.
Svjetlo unutra gori.
Pomislila sam: „Ma sigurno je sestra ustala prije mene, a da nisam čula.“
Vratim se u sobu.
A ona – spava kao zaklana.
Diše duboko, lice joj mirno.
Probudim je:
“Ej… Jesi ti bila u WC-u?”
Zbunjena je, odmahuje glavom.
Kažem joj šta se dogodilo.
Zajedno odemo do WC-a.
Vrata se sad otvaraju bez problema.
Unutra – mrak.
Svjetlo ugašeno. Nikoga nema.
A WC…
nema prozora.
Nema drugog izlaza.
Ništa. Samo zidovi.
Sestra mi kaže:
“Vjerovatno si sanjala.”
Ali…
znam da nisam.
Znam.
I sad – svake noći prije nego zaspim – pogledam u to svjetlo.
Ako zasvijetli samo za sekundu…
